copyright 2020

fs_logo.png
 

S riječkim Slonom, život je čokolada

Prolazim ovih dana Starim gradom i što mi privuče oko? Natpis Slastičarnica Slon. A s vrata mi se obraća osmijehom ponosni vlasnik novoga riječkog mjesta za sladokusce, posebno one sklone čokoladnom zalogaju. Bome i ja njemu uzvraćam, kako ne bih…

Voliš li čokoladu, poštovani čitatelju? Ili barem kakao? Ako je odgovor negativan, predlažem da se na ovomu mjestu bez mnogo upitnika rastanemo. Niti ja tebe razumijem, niti mene ti. Život je nešto mnogo bolje od situacija kojima caruje nerazumijevanje, nešto ugodnije, opuštenije, ponekad i slađe. Život je čokolada? Da, kad god se za to ukaže prilika.

Čokolada u našem gradu stanuje poodavno. Kada se u njemu prvi put pojavila i tko ju je u Rijeci počeo prvi proizvoditi, pitanje je koje ćemo prepustiti nekim budućim istraživačima gradskih slatkih poroka. S obzirom na silnim godinama unatrag razgranate trgovačke veze riječkih poduzetnika sa svim stranama svijeta, kojima su mogli nabavljati i kakao, te ga prerađivati u svojim manufakturicama, mora da je to bilo prilično rano. Ipak, nema nikakve dvojbe, prijelomni trenutak te vrste dogodio se osnivanjem velike Riječke tvornice kakaa i čokolade, što je na gradskomu gospodarskom zemljovidu zabilježeno godine 1896. Riječka tvornica kakaa i čokolade je ništa manje nego prvi pogon za industrijsku proizvodnju te vrste proizvoda na području Hrvatske.

Pogon se smjestio u velikoj trokatnoj zgradi podignutoj uz prometnicu koja se u to doba nazivala Via Serpentina. Riječ je o lokaciji uz današnju Zvonimirovu ulicu, točnije u blizini raskrižja Zvonimirove i Ulice Vinka Benca, što bi otprilike bilo nasuprot ulazu u aktualni veliki trgovački centar s morske strane Zvonimirove ulice, na predjelu Sveti Mikula (San Nicolò).

Zavirimo li arhivske papire o gospodarskom životu Rijeke koncem 19. stoljeća, eto nas ususret informaciji kako se objekt pojavio tragom razgranatih poslovnih interesa Mađarske opće kreditne banke na kvarnerskom području. Dužnost direktora Tvornice obavljao je Arturo Steinacker, a u njezinoj Upravio bio je Emilio Erlich, obojica značajni ljudi Banke u Rijeci. Adresu svoga poslovnog sjedišta Tvornica kakaa i čokolade dijelila je s još nekim tvrtkama koje su započele rad zahvaljujući  Banci. To je bila adresa Via Albergo Vechio 2, na kojoj se nalazilo sjedište riječkog ureda Banke.

Iz pogona uz Via Serpentinu su na trgovačke police stizale razne vrste proizvoda: čokoladne table, čokoladne bombone, kakao u prahu, tortice, šnite i slični slatki zalogaji. Da bi kupci lakše upamtili njene proizvode, marketinški magovi Tvornice osmislili su dvije proizvodne marke. To su bile marka Slon i marka Jadran.

Čokolade su tako stizale u ruke potrošača pod nazivom Riječka čokolada Slon. Na omotima čokolade našla se otisnuta ilustracija s motivom slona, ponekad slonice s tri slonića, što je kupcima zasigurno trebalo kazati kako im u ruke stiže proizvod uistinu posebnog, prekomorskog, egzotičnog podrijetla. Tko je poželio kakao u prahu, da bi ga u svom domu koristio za pripremu ukusnog napitka ili slasnih kolača, mogao je u prodavaonicama kupiti okruglu kutiju na kojoj je bio otisnut naziv Riječki kakao Slon ili Riječki kakao Jadran.

Zanimljivo, vizualni motiv kojim je nastojala učiniti svoje proizvode tržišno prepoznatljivim, motiv slona, Tvornica je dijelila s proizvodima riječke Ljuštionice riže i tvornice škrobnog štirka, još jedne investicije Mađarske opće kreditne banke u Rijeci. Veza dvaju vrsta proizvoda koja je prizvala u misli isti životinjski motiv? S ovdašnjega stajališta, i kakao i riža potjecali su iz dalekih afričko-azijskih izvora.

Neki drugi proizvodi Tvornice čokolade također završavali su na trgovačkim policama pod posebnim nazivima. Potvrđuju to primjeri Riječkih tortica i Adria šnita.   

Nadovezujući se na vlastite marketinške sklonosti, vodstvo Tvornice je očekivano mnogo ulagalo u reklamu. Naručena je izrada plakata u boji, na kojima se često mogao vidjeti sugestivan prizor: žene i djecu kako uživaju u čokoladnim zalogajima. Zašto baš žene i djeca, nije teško dokučiti – na djelu je onodobno poimanje rodnih uloga (čitaj: rodnih stereotipa), prema kojem se slatkiši ne smatraju prikladnim zalogajem za muške. Naručeno je i tiskanje reklamnih razglednica s maštovitim, u neku ruku iznova egzotičnim motivima. Na njima su naslikani šumski patuljci kako na vatri pripremaju kakao napitak, pustinjski razbojnici koji vrebaju karavanu s teretom kakaa, anđeli kako u djevojački san donose velike kutije Riječkog kakaa.

Prelazeći okom po tim razglednicama, ne mogu se oteti pomisli: blago marketingašima, jučerašnjim i današnjim, oni znaju kako ući u djevojačke snove, štoviše usmjeravati ih, pa i naplaćivati…     

Mijenjajući s vremenom vlasnike, Tvornica je mijenjala i naziv. Od 1919. do 1944. godine radila je kao Tvornica čokolade Gerbaud.

Na lokaciji u blizini Zvonimirove ulice danas gotovo nema tragova rada najslađega riječkog industrijskog objekta s kraja 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Presudio mu je konac Drugog svjetskog rata, kada je cijelo to područje bilo žestoko bombardirano u savezničkim zračnim napadima na zapadnu gradsku industrijsku zonu. Na terenu gdje se nalazio objekt je u drugoj polovici 1960-ih podignut niz stambenih zgrada koje su pomogle rješavanju stambenih problema tadašnje generacije riječkog radništva, ponikle u doba socijalizma, koja Riječku tvornicu čokolade ne pamti. Njeni su pripadnici dobivali na neograničeno korištenje u tim zgradama stanove, na čemu im danas možemo samo zavidjeti, pa mi dođe da zločesto zaključim kako s tim stanovima nisu valjda trebali još dobiti i čokoladu.

Ali neću tako, nije primjereno. Neka čokoladni zalogaj potiče pozitivne misli. Nije to neka posebna snaga volje, ne trebate se za to truditi, dolazi samo od sebe. 

Vlasnik novootvorene slastičarnice Slon, onaj isti koji mi se ponosno smješka s ulaza, kaže kako računa na vlastitu proizvodnju čokolade i čokoladnih zalogaja. Uh, s tim podatkom, poštovani štioče, moja naklonost uvoznom životinjskom svijetu dodatno naglo raste.

Jesam li rekao uvoznom životinjskom svijetu? Dobro došao kući, riječki Slone.

Velid Đekić